Stepenice koje vode u visinu. Stara kuća. Možda osamnaesto stoljeće? Jeziva atmosfera probada srca. Tih šum nam draži misli.

Brat i ja stojimo na stjenovitoj obali i promatramo sjene koje se spuštaju niz stepenice. Dvoje djece. Naših godina? Dječak kratke crne kose, sa izrazito žutim očima, u crnom odijelu, dostojanstveno, i djevojka sa plavim loknama u bijeloj haljini, se spuštala, u sjeni svog brata. Dijete stoji na obali, ne zarezujući nas. Gleda prema moru, gdje se mi nismo usuđivali pogledati. Djevojka nam je u jednom trenu poklonila pažnju, te nam je otela. Moj brat me, kao nekim zaštitnim refleksom, povuče uz sebe.

-Odakle ste vi?- Glas mog brata je u mojim mislima stvarao sliku nepoznatog, kao da ga prvi put čujem.

Dječak žutih očiju nas nije pogledao. Osmijeh mu je dominirao licem, a žute oči se stisle. Djevojka je ostala bezdušna na dječakov izraz.

-Sa istočne obale.- Dječak se smješkao, dok je njegovo lice poprimalo jezivu sjenu i osmijeh ludačke crte. -Jeste li vi sa ove obale?- Upitao je, zadržavajući svoj osmijeh.

Moj brat, čudivši i sebe i mene, zaćuta na tren. Premišljao se što će reći?

-Jesmo. Mi idemo u ovu školu.- Ja sam odgovorila, umjesto brata.

Zalazak sunca se bližio i osjetila sam njegov sjaj na svom licu. Pogledala sam tamo gdje do sada niko od nas sa ove obale nije smio pogledati i vidjela tamu mora. U mojim mislima je ovaj prizor zvučao realan, moguć. Krvavo more. Da li sunce čini to od njega, ili ne griješim?

-Mi smo iz istočne škole, kao što ste već sigurno naslutili. Što sa nama ne krenete u našu školu? Biti će vam bolje nego ovdje. Tamo se cijene sposobnosti koje svako od  nas ima.- Djevojka se oglasila, podstaknuta mojom odlukom govora?

-Mi smo u redu ovdje.- Brat, čiji glas je bio glas nepoznatog, takođe je pogledao u krvavu sliku mora.

Uzeo me za ruku i stisnuo kao da se boji da ću pobjeći.

Odakle je on moj brat? Kako ja imam brata? Moj brat ne postoji, ali ovo je on. Ako on ne postoji, a tu je, zar onda i ja ne postojim? Ali ako griješim, onda oboje postojimo. Što je sve mutno?

-Pođite i vidite koliko griješite.- Dječaka nisam mogla vidjeti, niti naslutiti njegov jezivi osmijeh. Sve je postalo mutno.

-Nestaje ti vid. Odmori se.- On, ko je moj realni ili nerealni brat, me i dalje čvrsto držao za ruku i privukao sebi.

Jedino što sam oko sebe mogla razabrati je čvrstoća njegove ruke i stijene pod nogama.

-Idemo u kuću.- Dječak je dodao.

Osjetila sam kako me ruka koja me držala povukla. Nisam razaznala ikakve daljne pokrete, ali sam znala da smo na drugom mjestu.

-Ovdje će te čekati pticu.- Glas stare žene je utjerao strah u mene.

-Predomislila sam se.- Pokušala sam opipati slobodnom rukom bratovo rame.

-Sada nema povratka.- Iako sam vać znala da je to sada njegov glas, i dalje me čudio.

-Zašto.- Izgubljeno sam upitala.

-Iz ove kuće nema izlaska. Odlučili smo se. Kada vidimo to što nam ovo dvoje želi pokazati, vraćam te kući. Obećavam ti to. Uskoro nećeš biti slijepa. Tvoje moći kontrolišeš vidom. Pokušaj kad ne vidiš vidjeti. Razaznaj sve oko sebe. Pretvori zvuk u slike. Jača si od mene. Pokušaj.- Zagrlio me zaštitnički i prošaptao te rečenice.

Jesam li ja znala o čemu on priča? Moje moći. Moći čega? Zašto ništa ne vidim? Kako sam jača od njega? Šta se dešava? Zašto me ova stvarnost zbunjuje?

-Šta da pokušam?- Upitala sam zbunjeno.

-Pokušaj osmisliti tačku snage u sebi. Skoncentrišiti se na tu tačku i vidjet ćeš sve oko sebe, dok si slijepa.- Objasnio je.

I dalje me sve zbunjivalo. Njegove riječi su bile jasne, ali moj um ih nije htio prihvatiti. Cijelim tijelom sam se pokušala usredotočiti na neku zamišljenu tačku. Naposljetku je ta tačka bila moje srce. Tačka je u mojim mislima slabo sijala u tami, bolesna i isparana. Činilo se kao da je neko oštetio? Ili je uvijek bila oštećena?

Ipak se moj um usredotočio na tačku koja je bila očito slab izvor snage.

-Sada vidiš.- Brat se nasmijao.

Njegov osmijeh mi nije dao razlog za vesele misli. Kuću sam u sebi zamišljala mračnu i ražnu, ali nasuprot je bila svijetla zbog velikih prozora, utopljena u zlatne nijanse, jer se zalazak sunce bližio. Predmeti nisu bili od važnosti za moj pogled. Činilo se, kao da nešto drugo vlada mojim očima.

-Kako znaš da ponovo vidim?- Prvo logično pitanje u mojoj glavi.

-Tvoje oči primaju različite boje kada upotrebljavaš različite moći.- Objasnio je moj nerealno realni brat.

Razmotrila sam sve oko sebe i primijetila da sve što je bilo ružno i nepoželjno za svu dobortu, meni se činilo mutno i moje oči su pogled klonile s toga. Pogledala sam kroz veliki prozor sa svoje desne strane i vidjela sunce. Djelovalo je dostojanstveno, a sitni oblaci su se krasili raznim bojama. Od ljubičaste, pa do žute, sve boje su bile prisutne. Moj um se pokušao usredotočiti na more, ali moj pogled nije smio uočiti taj prizor. Lice mi se zarilo duboko u grudi mog brata, a oči se zatvorile.

-Nemoj gubiti snagu na onome što nije dobro. Imaš izvrstan dar. Možeš oči usredotočiti da vide samo dobro, ili da vide samo zlo. To bih i ja volio imati, ali moje oči nemaju tu snagu.- Dječakov glas se začuo.

Dobro i zlo?

-Skoro si mogla vidjeti samo zlo, a sada dobro. U pauzama između toga si slijepa, što tvoju sposobnost ne čini tako privlačnom kao što bi trebala biti.- Nastavio je.

U zbunjenom trenu sam pokušala razaznati dječaka, pomislivši da ga neću uočiti, jer sam ga prije mogla vidjeti.

Pogledala sam oko sebe i vidjela prizor djeteta crne kose sa crvenim očima. Zar se i njegove oči mijenjaju? Kako ga mogu vidjeti? Jel to zbog očiju? Ali vidjela sam i djevojku u bijeloj haljini.

-Vi niste zli? Ali kako?- Nisam znala što drugo reći.

-Jesmo. Mi smo ono iz čega zrači zlo. Nije mi jasno kako nas vidiš.- Dječak me začuđeno gledao.

-Ona vidi sadašnje dobro, dobro iz prošlosti i budućnosti. Znači da ste ili prije bili dobri, ili će te biti.- Čudan glas mog brata je objasnio situaciju.

-Nemoguće. Izgleda da nas gleda nekom drugom moći. Šta sve može vidjeti? Koje oči su joj na raspolaganju?- Dječak je prekrstio ruke.

-Oči dobroga i zla su njene refleksne sposobnosti. Mijenja ih po principu slučajnosti. Nema kontrole. Ali što sam u zadnjih godina zapazio je da posjeduje tvoje žute oči koje vide mrtve i one koji su blizi smrti, te crne koje vide buduće reakcije onoga što postupa neravnomijerno.- Moj brat me i dalje držao dok je pričao o tome.

-Moje žute oči su refleksne, kao i crvene koje vide bol svakog bića, živog ili neživog. Ja u međuvremenu dok dolazi do izmjene, ne mogu oslijepiti, jer se u našoj školi to uči. Zli ljudi najviše postižu, jer nemaju vremena za dobro. Ipak moram reći da mi je žao što nemam tako izrazit obim moći, kao ona, a pogotovo sa tom snagom.- Čula sam uzdisaj dječaka i zatvorila oči.

-Kada smo stojali na pučini, nisam je mogao vidjeti. Znači da je još dug život pred njom, ali ti…- Zaustavio se. -Inače ljudi koji će mladi umijeti, čine mi se mutni, ali ti si bio sasvim jasan. Ne znam. Možda moje moći jačaju i ti ćeš samo ubrzo umrijeti, ili si već mrtav? Nemam sposobnosti osjetiti šta tačno gledam, ali znam de je ono što vidim blisko sa pojmom smrti.- Čula sam blag smijeh dječaka koji je i zloban i dobar u isto vrijeme.

-Nisam mrtav, ali ako me vidiš jasno, znači da je neću moći još dugo štititi. Umirem, zar ne? To ti je jasno, jer to vidiš sa crvenim očima.- Glas mu je postao tiši.

-Ne. Ne vidim nikakvu fizičku bol. Neko će te ubiti. Možda smo mi zaslužni za to. Vodimo te u našu školu. Tamo nema dobrih ljudi. Neko bi vas lake šale mogao ubiti.- Smješkao se dječak i dalje, što je stvaralo ružan osjećaj u slaboj tački mog srca.

-Šteta. Neću joj moći prenijeti svoje sposobnosti.- Čula sam i tih smijeh, koji je dopirao iz bratovih grudi.

-Da. Pretpostavljam da je lijepo znati svačiju sudbinu unaprijed, ali kobno što svoju vlastitu saznaješ od nekog drugog, ili nikako.- Djevojka sa dječakove lijeve strane je imala nježan glas.

Da li je ona stvarno zlobna? Svaki daljnji tren je bio čudan. Sve se odvijalo kao u jednoj sekundi, u jednom trenu svaka slika, svaki događaj je bio svršen.

-Došla je ptica.- Dječak je prekinuo tišinu.

Kakva ptica je bila u pitanju?

-Zatvori oči.- Moj brat me opomenuo.

-Zašto?- Imala sam osjećaj da čista logika i smisao onoga što govorim spušataju se u povratak meni.

-Izgubiti ćeš oči, ako se usudiš promotriti da li je dobra ili zla.- Napomenuo me.

Mrak prem mojim čvrsto stisnutim očima me uznemirio. Jedino što me nije zbunjivalo je bio zagrljaj mog brata. Sve što je rečeno, kao da je prošlo pokraj mene brzinom koja mi je onemogućila razmišljanje o činjenici da će moj nerealno realni brat umrijeti. Razmišljanje od pravednom i neprevednom ponašanju ili razmatranju sam sama sebi ustupila. Kakav je to život u kojem nešto čemu vjeruješ da je realno isčezne i njegovo mjesto zauzme nešto što te navodi na zaborav prethodnog? Da li je moguće da takva apsurdna realnost postoji? Je li zamislivo nešto vidjeti što se ne može vidjeti i ne vladati onim što se čini ili govori? Da li se realnosti mogu pomiješati, ili sve nije realno? Postoji li uopće neka potpuna realnost, ili je sve samo tuđa priča?

-Stigli smo. Ovo je naša škola.- Izjavila je djevojka.

Pogledala sam u smijeru u kojem je pokazivala, ali moje oči su me navele da lice ponovo zarijem u bratove grudi.

-Realno je što ne vidiš, jednako kao što je realno i ono što vidiš. Ne upuštaj se na tako nešto. Idemo odavde. Ne možeš podnijeti ovo.- Brat me spustio na pod.

Bila sam na nečemu mekanom prije no što me spustio. Ptica?

-Dobro. Idemo.- Logika i razum su našli svoj povratni put.

-Gdje?- Dječak se oglasio.

Otvorila sam oči, ali mog brata nije bilo. Je li vidim sada sve loše? Ali zašto ne vidim školu? Je li ona ni jedno ni dugo? Ni loša ni dobra, slično kao ovo dvoje djece?

Pitanja koja razum ili čista spoznaja realnosti može razaznati su me sve više zbunjivala.

-Gdje je moj brat?- Jedino je pitanje koje sam mogla izustiti.

-U moru. Pogledaj.- Djevojka je odgovorila na pitanje postavljeno dječaku.

Moj pogled, kao da se susreo sa suncem koje je stojalo pred zalaskom. Da li će ikada zaći?

Vidim sunce, tako da neću razaznati more. Pomisao na to mi dala podsticaj da pokušam. Ono što je stvarno i nestvarno sam bolje razabirala.

Spustila sam pogled prema moru. Krvavo, nabrano, poput leša je uživalo u sjaju sunca.

Na obali, u vodi do pojasa stojao je moj brat. Razaznala sam izraz njegovog lica. Činilo se kao da ne vidi ništa oko sebe.

Prvi put sam pokrenula svoje noge. Pokušala sam brzo stići do obale, ali moje noge mi to nisu dopuštale. Sporo, kao u šetnji sam se našla pred samim suncem, a moj brat kao da je obilježavao sunčev korijen u vodi.

-Izađi, molim te. Rekao si da ćeš me vratiti.- Izustila sam, kao natjerana.

Odgovor mi nije stizao. Nasuprot je more postajalo tamnije. Kada mi se činilo da je more pocrnilo i moj vid je nestao. Koja vrsta pogleda je bila ona maločas?

-Vidiš usporenu realnost. To još niko ne može.- Dječakov glas se približavao iza mene. -Iako je usporena, ipak je dio realnosti. Prešla si u nju, kada si pogledala more. Sada ništa ne vidiš, zar ne?- Objasnio je.

Pokušala sam se usredotočiti na tačku u mom srcu. Izvor bi mi pomogao da ga ponovo vidim. Sada nije bilo važno hoću li se vratiti iz nerealnog u ono što je bar naizgled bilo realno, jer sam htjela svog brata nazad.

Bolesna tačka treptila je u mom srcu, kao da je bila povezana sa ovim događajima. Ipak sam uspjela ovladati njom. Otvorila sam oči i vidjela brata.

Osvrnula sam se oko sebe, ali dječaka i djevojke nije bilo. Na tren sam se uplašila. Oči koje vide samo mrtve?

Je li ovo realno ili ne? Odgovor neću dobiti, ali moram u more.

Približavala sam se vodi. Kada sam osjetila hladnoću po nogama, znala sam da sam ušla, jer nisam više gledala ni more ni sunce, samo brata. Svejedno da li je bio realan ili ne, morala sam biti sigurna što je. Bar jedna realnost mi još preostaje: realnost da volim svog brata.

Hladnoća se širila mojim tijelom, kada sam konačno bila oči u oči sa bratovim ravnodušnim pogledom.

-Izađi.- Rekla sam, dok sam osjećala vlastite drhtaje u hladnoći.

Pogledala sam ga sada bolje. Nije disao. Nije treptao. Nije se pomijerao.

Podigla sam ruku da ga dotaknem, jer sam se nadala da je bar u nekoj transi i da ga mogu probuditi. Moji prsti su dodirnuli njegovo lice, a on je samo pao u vodu. Voda ga je progutala i moj vid je ponovo nestao.

-Gdje je?- Dječakov glas je odjekivao na obali.

-Vi ste nas doveli ovdje. Ubili ste ga.- Sva sam drhtala.

Tišina me sada zapečatila. Čak da sam htjela, ne bih ništa izustila. Moja tačka u srcu je sve slabije sijala, ali sam se pokušala skoncentrisati na nju. Kada sam konačno uspjela povezati se sa tom tačkom, otvorila sam oči. More nisam smjela pogledati. Sunce mi se činilo kao da nikad ljepše nije bilo. Okrenula sam se i vidjela djevojku na obali. Nisam čula nikakav zvuk, ali sam vidjela da je domahivala kako bih izašla. Polako sam izlazila iz vode, gledajući djevojku bez sumnje da ovo jednako nerealno i realno kao i sve prije ovoga.

Izašla sam iz vode i zatvorila oči.

-Otišao je po njega.- Djevojka me prodrmala.

Pogledala sam je i činila mi se mutna, kao da sam samo ja realna i ništa više.

-Ko?- Rekla sam nešto što ne bih ja mogla reći – nešto nerealno što nisam namjeravala.

-Moj brat je otišao po tvog brata.- Razvedrila je moj pogled.

Bilo mi je prvi put nešto jasno. Onaj dječak sa čudnim očima, koje sam očito i ja imala, je otišao po leš mog brata.

-Moj brat je mrtav. More ga je ubilo.- Objasnila sam.

-Nije. Ubio ga je Bezimeni, moj brat. Odveo ga je u more, jer je znao da ono traži nove mrtvace. Sada ide zamijeniti njegov za svoj život i vratiti ga. Bila si u pravu. Učinio je nešto dobro, zato si ga vidjela, a ja ti sada ovo govorim, jer ne želim da i ti umreš, kao što će sada Bezimeni.- Konačno mi je neko rekao nešto po čemu mogu razaznati situaciju.

-Zašto tvoj brat daje život za život mog?- Upitala sam.

-Jer mu je tvoj brat odao njegovu budućnost dok smo letjeli. Rekao nam je da naša sudbina nije zapečaćena tuđim odlukama. Ne mogu ti ništa više reći, ali moj brat je shvatio da je sada njegova odluka o njegovoj smrti i životu. Zna da ako želi ostati živ, da to i hoće. Otišao je po tvog brata, jer ni on ne želi suditi o tuđim sudbinama, jednako kao što niko ne sudi njemu niti meni.- Nastavila je prelijepa plava djevojka.

-Nema povratka.- Začuo se ponovo glas ona stare žene, koju nikad nisam mogla vidjeti. -Obojica su sada moji. More je vječno, a vi niste. Realno ili nerealno, ja postojim, a vi ne. Vi ne postojite.- Ponovo je jezivim tonom utjerala strah u mene.

-Ne postojimo?- Upitala sam samo i sve je nestalo. Nestala je djevojka, nestalo sunce i obala.

Samo more je krvavo bdilo iza mene, kao da me nešto u njemu posmatralo. Sada je sve bilo jasno. Razaznala sam realnost. Realna sam, ali sve oko mene nije. Šta može uzrokovati tu nerealnost, tu potpunu nelogiku?

Odgovor stoji zapečaćen u meni: Pakao.

by: Iman Fazlić

orgazmični Rozz

pjeva na mom plejeru

poklon od Selme

vatra na zemlji
duša mi je slobodna
vidi se nebo

velika gljiva
prekide igru djece
šestog avgusta

razjareni psi
divljaju pored jale
bježi mačkice

bile su sretne
zauvijek zajedno
samoća od sad

crvena ruža
krvave suze teku
vjecnost je moja

život je bolan
moje srce krvari
ne prilazi mi

]]> http://hephaesty.wordpress.com/2010/07/10/dont-cry-emo-kid/feed/ 0 hephaesty m http://hephaesty.wordpress.com/2010/07/08/dream-for-mother/ http://hephaesty.wordpress.com/2010/07/08/dream-for-mother/#comments Thu, 08 Jul 2010 21:35:49 +0000 Edis Tursic http://hephaesty.wordpress.com/?p=16 ]]>

u mojoj sobi
odbačen od boga
lucifer plače